Životni standard i mjerne jedinice

Temeljni
problem leži u pogrešnoj metodi statističkog uzorka, što se jasno vidi ako
sagledamo usporedne analize gospodarskih tekovina dvaju društveno ekonomski
sustava na prostoru Hrvatske, koje smo u oba slučaja izborili revolucijom.

Da vidimo u
čemu je kvaka:

Pokazatelji životnog
standarda matematički su indikatori koji nam daju sliku općeg blagostanja
određene skupine ili fizičkih lica, na temelju čega izvodimo zaključke.

Veoma je bitno
da li je tvrdnja da smo nekada živjeli bolje ili gore izvedena na osnovu
subjektivnog dojma ili statističkih činjenica. Ozbiljne države i zdrava ljudska
društva drže se statistike. Ali ne može se biti zdrav i ozbiljan ako nisi dovoljno
svjestan, mentalno osvijetljen i duhovno prosvijetljen. U ovome slučaju to se
odnosi na izgrađenu svijest o primarnim ljudskim potrebama, što nam sugerira da
ispravna mjera životnog standarda nije
razina bogatstva, nego siromaštva.

Takva svjesnost
zahtjeva hitne korekcije u statističko-ekonomskom konceptu  populacije i uzorka, pri čemu je životni standard
božje sirotinje reprezentativni
element statističke analize.  

Kada bi stvari
postavili na takav način, spoznali bi ponajprije krucijalnu ekonomsku razliku
između socijalizma i kapitalizma, koja se ogleda u činjenici da u socijalizmu
postoji neko socijalno dno do kojega se može pasti, a u kapitalizmu nema dna. To
je istina koja humanistički smisao i vrijednost dviju ekonomija razdvaja u
korijenu.

Mnogi su toga
danas postali svjesni. Ali bilo bi zanimljivo pratiti razvoj općenarodne političke
svijesti u pojedinim kriznim razdobljima kada je bilo biti ili ne biti, i
uočiti gdje se pojavila greška u logičnom razmišljanju i računskom postupku.

Poimanje demokracije

Po meni je
ključni problem u Hrvata krivo  poimanje
demokracije, kao neposredne vlasti naroda, koji – držeći se krilatice „Bog i
Hrvati“ – sam raspolaže vlastitim bogatstvom, u svoje ime, ime Oca i Sina i
Duha Svetoga. Procjena je bila: ako budemo samostalni,
slobodni i suvereni da ćemo imati više nego što imamo, jer će hrpa  love zarađene od jadranskog  turizma, plodova mora, brda i ravnica, i
kompletan profit teške hrvatske industrije ostati nama, umjesto da sve to
dijelimo sa Njima, Ovima i Onima.  Bila
je to prava rođendanska torta, ponuđena na velikom tanjuru. Trebalo je samo
puhnuti u svijeću i gozba je mogla početi.

To je dakle bilo
prvi puta, kada smo se razdruživali.
Ali drugi puta, kada smo se udruživali,
situacija je bila obrnuta.

Poučeni lošim iskustvom
kada nas je ponijela vjera da ćemo imati više nego što imamo,
ovoga puta prevladao je strah od straha da ćemo imati manje od onog što
nam je ostalo.

I nije se bilo
za igrati, jer lijepo nam je rečeno: „Ako
ne glasamo ZA, nema kredita; ako nema kredita, nema novaca; ako nema novaca,
nema socijale ni penzija. Računica je jednostavna“. I tako smo završili u EU –
iza Poljske, Mađarske, Češke, Slovačke, Rumunjske i Bugarske. Dvadeset i osma
zemlja članica, na dvadeset i osmom mjestu gospodarskog pomaka.

Ali vratimo se
naslovu. Pogreška u mjerenju životnog standardu (kakvu smo opisali) ozbiljna je
greška političkog sustava, ma kako se zvao. A nju ćemo ponavljati dok ne
shvatimo da je prva stepenica društvenog razvitka iskorijeniti siromaštvo – na čijoj razini ne vrijede zakoni i mjere tržišne
ekonomije.

Dapače, ovdje
stvari treba rješavati planski, hitno i akcijski, na isti način kao što činimo
u slučaju posrnulih banaka i propalih kapitalistički koncerna, koji u vrijeme
ekonomskog sloma bježe u socijalizam.