Tvornica ambalaže Milan Smokvina Tvrdi, osnovana 1947. godine i pokrenuta u Martinšćici, na istočnom rubu Rijeke, ušla je u novo razdoblje rada organizacijski se šireći. Sve u dobroj vjeri da će joj to pomoći u postizanju cilja nazvanog efikasnije funkcioniranje.
Preseljenje u bivši hotel “Emigranti”
Tri godine nakon osnivanja stigla je odluka o ujedinjavanju s Tvornicom ribljih konzervi Mirna Rovinj i Tvornicom ribljih konzervi Istra Banjole. Organizacijska novost simbolično je okrunjena novim nazivom, tada već zajedničkog poduzeća – Tvornica ambalaže Mirna. Ne lezi vraže, učinci toga poslovnog poteza bili su u suprotnosti s očekivanjima, pa je koncem 1953. njihovim razdvajanjem sve vraćeno na početnu poziciju, a Tvornica ambalaže preselila se u Rijeku. Gdje? U Ulicu JNA br. 7, odnosno današnju Baračevu, u golemo zdanje bivšega hotela Emigranti.
Bio je to objekt impozantne biografije. U doba Austro-Ugarske funkcionirao je, sukladno nazivu, kao objekt za ekonomske emigrante koji su se htjeli domoći obećanoga Novog svijeta, dakle SAD-a. Za vrijeme Prvog svjetskog rata objekt je služio kao velika vojna bolnica austrougarskih vojnih snaga, a između dva svjetska rata dobio je ulogu talijanske vojarne Savoia. Nakon Drugog svjetskog rata u njemu se kraće vrijeme vidjelo Dom lučkih radnika. Tvornica ambalaže Mirna otvorena je u njemu 8. kolovoza 1953., što nije prošlo bez svečanog presijecanja vrpce, za koji se imalo dobrih razloga.
Nove radne prostorije na Mlaki bile su bitno drukčije od onih u Martinšćici. Za ostavljenima je malo tko žalio, zna li se za njihove uistinu loše radne uvjete. Kad na popisu poduzeća imate pretežno radnice, problem uvjeta u Martinšćici osjećao se dodatno neugodnim. U tamošnjim skučenim radionicama strojevi su bili postavljeni na betonske podove, a radilo se stojeći uz njih na golom betonu. Ventilacijskih uređaja nije bilo. Odstranjivanje plinova, dima i prašine obavljalo se otvaranjem prozora, što se pokazivalo posebno neugodno zimi, zbog nepostojanja peći ili kojega drukčijeg načina zagrijavanja. Korištenje uređaja za spajanje limova s acetilenskim plinom obavljalo se u prostoriji gdje je radio najveći broj zaposlenih. Dio betonskih podova nije bio uglačan, što je otežavalo održavanje čistoće. Kombinacija rada strojevima, kemijskim sredstvima i metalnom sirovinom donosila je svakodnevne ozljede. A kada je valjalo pružiti prvu pomoć, valjalo se suočiti s manjkom dezinfekcijskih sredstava. U radničkim kupaonicama nije bilo tople vode niti ručnika. Štoviše, dio njih koristio se za skladištenje kutija. Za pranje ruku dobivalo se male komade sapuna, a i njih su radnici počesto odnosili kućama.
Skok proizvodnje
Nove prostorije u zgradi bivšega hotela bile su ipak nešto drugo, uključujući adaptirani dio dotad polurazrušenog dijela golemog objekta, stradalog u ratnim bombardiranjima. Proizvodne hale su ocijenjene moderno uređenima, što će reći da su bile svijetle i prozračne, s potrebnim sanitarnim čvorovima za radnice i radnike. Takvi radni uvjeti smjesta će donijeti rezultate – u razdoblju od 8. kolovoza, dana useljenja, do 31. prosinca 1953. godine, proizvodnja je povećana za 90 posto. Nije to bilo ni čudo, novonabavljeni automatski strojevi lansirali su Tvornicu na mjesto vodećega domaćeg isporučitelja limene ambalaže. Njeni proizvodni kapaciteti mogli su pomiriti potrebe cjelokupne industrije ribljih konzervi u državi. Zapravo, tih godina teško da je neko jugoslavensko domaćinstvo imalo u smočnici konzervirane namirnice čije limenke nisu potjecale uglavnom iz riječke tvornice. Bilo to konzervirano meso, riba, povrće, voće, marmelade ili nešto drugo.
Ako je u trenutku zaustavljanja tvorničkih strojeva u Martinšćici Tvornica mogla na dan prerađivati 15 tona bijelog lima, nova lokacija je, uz bolju organizaciju rada, omogućila proizvodnju 70 tisuća ribljih konzervi. Montiranje dodatnih strojeva nedugo po otvorenju donijelo je povećanje na 120 tisuća ribljih konzervi. Teškoće u opskrbi pogona električnom energijom i plinom postale su (uglavnom) prošlost.
To se činilo tim važnije što je Tvornica sredinom 1950-ih bila jedini proizvodni objekt u državi za proizvodnju ribljih konzervi. Ukupno gledajući, 1953. godine proizvela je 834 tone, 1954. godine 1133 tone, a 1955. preko 1300 tona ambalaže. Te je godine asortiman obogaćen za 19 novih vrsta artikala, a pedantni brojači izrađenog zabilježili su izradu 19.456.156 raznih kutija. Među njima su bile i kutije za potrebe susjednoga pogona Rafinerije nafte. Godine 1956. stiglo se na 1619 tona ambalaže, što je značilo 18 i pol milijuna limenki za riblju industriju, 15 i po milijuna raznih kutija za kemijsku industriju, te preko 250 tisuća raznih kutija za prehrambenu industriju.
Tehnološki i tržišni iskoraci
U međuvremenu je, 1955. godine, Tvornica učinila novi iznimno značajan korak. Riječ je o adaptiranju još jednog dijela polurazrušenog hotela na Mlaki u dvoranu za izradu litografiranog lima. Za to su nabavljeni novi strojevi za litografiranje, u prijevodu oslikavanje lima, koji se dotad litografirao u Ljubljani i Zagrebu, što je Tvornici donosilo velike prijevozne troškove. Litografirani lim dobio je važno mjesto u asortimanu Tvornice zbog činjenice da su kupci na trgovačkim prodajnim mjestima mnogo više pogledavali prema policama s takvim ribljim konzervama pa je potražnji bilo poslovno uputno odgovoriti. U dvorani dugoj 42 metra otiskivalo se na limu, staklu, kartonu i drugim materijalima, ne samo za domaće kupce. Uz dvoranu je uređena posebna prostorija za izradu pozitiva i negativa, te smještaj fotomaterijala.
Sljedeći poslovni potez donio je širenje proizvodnje na ambalažu potrebnu ostaloj prehrambenoj, kemijskoj (limenke za boje, lakove, kreme za cipele, paste za parkete itd.), te farmaceutskoj industriji (limene kutijice za lijekove). Da bi se što bolje iskoristi otpadni lim što nastaje u proizvodnji, na stol su stavljeni planovi za njegovu uporabu u izradi dječjih igračaka.
Tehnološki i tržišni iskoraci kontinuirano su povećali broj zaposlenih. Tvornica je 1956. postala kolektiv s pet stotina zaposlenih. Zanimljivo je kako je za 90 posto imena s popisa zaposlenih posao u Tvornici bio prvi u životu, a 40 posto zaposlenih bili su mladi ljudi. Sljedeće godine stiglo se do 700 zaposlenih, a u tom je broju bilo 600 žena. To je imalo društvenu važnost veću od pukih brojki – Tvornica je na najbolji način ublažavala tadašnji ozbiljan problem nezaposlenosti Riječanki i stanovnica riječkog okruženja. O važnosti Tvornice za grad na svoj je način svjedočio ujedno podatak kako je 1957. trošila 40 tisuća prostornih metara plina mjesečno, čime je postala najveći potrošač Gradske plinare.
Godine 1957. nabavljeno je 27 novih strojeva, uključujući one za gumiranje. Sljedeće godine je osnovan laboratorij za praćenje kvalitete proizvoda. Za transport limene ambalaže motornih ulja u pogon Rafinerije nafte, koja je radila s druge strane ceste, izgrađena je metalna konstrukcija s pokretnom trakom iznad prometnice. Sve će to omogućiti zadržavanje primata riječke Tvornice u državi, pa će joj ostale tvornice, poput ljubljanskog Saturnusa, zagrebačkog Lima i druge zavidno gledati u leđa.
Kako to najčešće biva, ubrzani razvoj Tvornice ambalaže imao je na adresi u Baračevoj ulici 1950-ih svoju cijenu, zbog čega je u konačnici morala napustiti tu lokaciju. O tomu više u sljedećoj kolumni.
Podijeli na društvenim mrežama