Odmaralište na Učki zlatne je dane doživjelo u doba kada je njime upravljala Rafinerija nafte Rijeka, tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina. Događalo se to nasuprot dobrog dijela prijašnjih, a i svih potonjih poglavlja njegova životopisa. Danas, kada je devastirano i tužno, vrijedi govoriti o tim zlatnim danima: oni su dokaz kako to što vidimo na njemu i oko njega nije jedino moguće stanje, kako sve može biti i drukčije.
Kako je i zašto odmaralište na Učki došlo u ruke riječkih rafineraca?
Dogodilo se to nadovezujući se na Rafinerijinu dugogodišnju praksu pomaganja preventivnog klimatskog oporavka vlastitih radnika, u ona sada već dobrim dijelom nestvarna, mitska vremena brige za vlastite ljude. Vremena koja se iz perspektive današnjih poduzeća u nas čine toliko nevjerojatnim kao da nikada nisu mogla postojati, pa će biti kako je svaki govor o njima izmišljotina. Ali, što ćemo, nije.
Briga o radnicima
Rafinerija je takvu oporavilišnu praksu započela provoditi sredinom 1950-ih i nastavila ih u sljedećem desetljeću, upućujući radnike narušena zdravlja u prirodna lječilišta, a iscrpljene šaljući na oporavak u
odmarališta. Tomu je pomogao njezin 1966. osnovan poseban Fond za bolesne i iscrpljene djelatnike. Usporedno s inicijativom iz zagrebačkih dijelova Ine s kraja 1966. da se za odmor radnika podigne rekreacijski objekt na jadranskoj obali, u blizini Rijeke, riječki rafinerci su na sastanku Tvorničkog odbora Sindikata siječnja 1967. zaključili kako je njihovim potrebama zanimljivija izgradnja vlastitoga, Rafinerijinog rekreacijskog objekta. Nasuprot lokaciji Inina objekta na morskoj obali, za Rafinerijin je objekt predloženo planinsko
područje u neposrednoj blizini Rijeke. Prijedlog je u konačnici dobio oblik Odmarališta i Sportsko-rekreacijskog centra na Učki.
Ono je time dobilo potpuno novu priliku za vlastiti razvoj, nakon što je isprva, prije Drugog svjetskog rata bilo osnovano kao dječje odmaralište (u Mussolinijevo doba njime su paradirali mališani u crnim odorama,
tzv. Balille, kao podmladak fašističkog pokreta ), od 1946. godine funkcioniralo je kao klimatsko lječilište, da bi od 1949. do 1953. iznova postalo dječje odmaralište (naravno, bez crnih odora), a od 1954. još jednom
bilo pretvoreno u sanatorij za plućne bolesnike. Nakon toga mu je rad krenuo silaznom putanjom. Godine 1963. pojavio se prijedlog o pripajanju odmarališta opatijskoj turističkoj tvrtki Kvarner-express, koja bi ga mogla koristiti za dnevne izlete i dopunski smještaj gostiju u turističkoj sezoni.
Prošlo je podosta vremena dok objekt na gorskoj padini nije završio u rukama Rafinerije, ali taj podatak postao je manje važan u trenucima njegova preuređenja Rafinerijinim novcem, a pogotovo u momentu njegova
otvaranja u obnovljenom izdanju, 20. siječnja 1978. godine. Objekt će u biti u cijelosti završen u rujnu sljedeće godine, kada mu se budu pridružili planirani sportski prostori. Vrata je otvorilo nudeći gostima 58 postelja u 28 soba, ambulantu, saunu, trim-dvoranu, televizijsku salu, dva restorana (veći sa stotinjak i manji s 40-ak mjesta), kavanu i aperitiv bar.
Radnici Rafinerije mogli su provoditi godišnje odmore u njemu ili u nekim drugim odmaralištima, što je poduzeće u značajnoj mjeri sufinanciralo, pa su gosti plaćali cijene usluga s velikim popustima. Na Učki se krenulo organizirati tzv. desetodnevne aktivne odmore, mahom za pogonske djelatnike koji su radili u
otežanim radnim uvjetima. Tomu valja pridodati organiziranje dvadesetak nedjeljnih izleta godišnje u riječku okolicu, uz popularna okupljanja (obiteljske piknike) ispred odmarališta, te odlaske na brojne druge izlete.
Zanimanje za usluge odmarališta bilo je među radnicima nadasve veliko, posebno ljeti, kada se nedjeljom pripremalo po 350 ručkova, a u hladnijem dijelu godine nešto manje, osim u danima kada je okolicom carevao
snijeg. No, zato su na svoje itekako dolazili mališani. Zimi 1979/1980. na Učki će biti prvi put organiziran boravak djece Rafinerijinih radnika tijekom školskih praznika, također po vrlo povoljnim cijenama. Njih 180 zimovalo je na Učki u dvije skupine po osam dana, pod budnim okom troje odgajatelja i medicinske sestre. To će postati svakogodišnja praksa, na radost djece, bome i roditelja.
Sportski, ugostiteljski i kulturni sadržaji
Na tomu nije stalo. Godine 1986. počelo se kovati planove o izgradnji i uređivanju dodatnih rekreacijskih terena uz odmaralište na Učki, uključujući podizanje višenamjenske sportske dvorane zapadno od zgrade
odmarališta. A sportskih sadržaja tamo već nije manjkalo. Sportska igrališta u sklopu kompleksa imala su u sastavu boćariju, mini golf, tenis, rukomet, košarku i stolni tenis, a rekvizite za te sportove moglo se na samoj lokaciji iznajmiti. Za doprinos u unapređenju sportske rekreacije Rafinerija je 1987. dobila priznanje državnog Saveza za rekreaciju i fizički odgoj.
U tih desetak zlatnih godina, koja su potrajala zapravo do konca osamdesetih, u odmaralištu je radilo preko 30 zaposlenih, dajući svoj doprinos glasu o ugostiteljskom objektu vrsnom u državnim okvirima. Nisu oni
bili na usluzi isključivo rafinercima. Zbog odlične lokacije i jednako privlačnog restorana, tu su znali počesto navraćati Riječani, Istrani i strani gosti, kojima su se oči smiješile na tamo pripremljenu divljač u obliku vepra,
jelena, srne itd., uz domaći kruh, sir, štrudle i ostale slasne zalogaje. Znali su tu odsjesti i tadašnji političari, neki među njima i po mjesec dana zbog pisanja memoara, na pripreme je dolazila ekipa Nogometnog kluba Rijeka, održavale su se književne večeri i drugi programi.
Odmaralište je zatvorilo vrata 1996. godine. Njime se tada više nije upravljalo iz Rijeke, točnije iz riječke Rafinerije, nego iz Inina sjedišta u Zagrebu. Uslijedila su otuđenja inventara i posvemašnje propadanje
građevine, koje je danas vjerojatno na vrhuncu, dosadašnjem. Propadanje objekta koji je u trenutku zatvaranja imao, što znači kako na neki način ima i sada 27 soba sa 70 ležajeva, dva restorana za 150 gostiju, grill terase, aperitiv-bar, klub, konferencijsku dvoranu, trim-dvoranu, saunu, klub, kavanu s kaminom s 40 mjesta itd.
Što li o zlatnim danima i pokazanim mogućnostima objekta u tim danima misli aktualni vlasnik odmarališta, tvrtka Vladimir Gortan d.d. iz Pazina, koja ga je kupila prije desetak godina? Možda je to od nje važno čuti,
a možda i nije, barem ne u mjeri u kojoj bi se prvotno pomislilo. Jer, ima upitnika koji u ovoj priči traju mnogo duže od desetak godina i ne ostaju području Učke, pa ni Istre, pa ni Rijeke. Teško se oteti dojmu kako je priča o
zlatnim jučerašnjim i olovnim današnjim danima odmarališta na Učki uvjerljiva domaća metafora mnogo većih dosega.
Podijeli na društvenim mrežama