Zločin i Bolonja

Bolonjsku deklaraciju Republika Hrvatska je potpisala 2001. godine na ministarskoj konferenciji u Pragu, a time je potpisala i obavezu da će svoj sustav visokog obrazovanja uskladiti s obrazovnim sustavom Europske unije. Cilj Bolonjskog procesa jest harmonizirati obrazovni proces na razini Europske unije ta na taj način olakšati mobilnost studenata u Europskoj uniji. Toliko o teoriji koja je u ovom slučaju ostala samo na papiru, kako izgleda realna situacija s Bolonjskim procesom znaju samo oni na kojima se izvodi taj znanstveno obrazovni eksperiment.

Koliko uistinu provodimo Bolonjski proces na fakultetima, pokazali su naši studenti svojim demonstracijama kojima označavaju početak i kraj svake akademske godine. U daljnjem tekstu za Bolonjski proces koristit ću riječ ”Bolonja”, s tim da nije riječ ni o talijanskom gradu niti ima veze s ukusnim špagetima bolonjez.

Prije svega, napominjem da se ovaj program za visoko obrazovanje u Hrvatskoj po svim fakultetima provodi na različit način i po različitim pravilima, već kao brucoši bili smo svjesni činjenice da se Bolonja ne može provoditi po istim pravilima na Ekonomskoj fakultetu gdje na jednom predavanju zna biti i do 120 studenata, dok Građevinski fakultet na predavanjima broji oko pedesetak studenata. Čuđenju nije bilo kraja kad smo saznali da primjerice neki fakulteti nemaju usmene ispite već samo nekoliko ispita na zaokruživanje, neki su imali više a neki manje kolokvija po kolegiju, uistinu je nemoguće održat Bolonju na jedinstven način po različitim fakultetima.

Prve tri godine, dakle godine diplomskog studija za mene su prošle uistinu brzo i nisam imala neke posebne primjedbe za sistem tzv. Predbolonje u kojoj je svaki kolegij nosio dva kolokvija te završni ispit uz eventualni seminar. Ocjene smo dobivali po apsolutnoj vrijednosti,  dakle ovisno o količini znanja koja se iskaže na ispitu, tolika je i ocjena. Predavanja nisu bila obavezna jer na taj način se studenti bespotrebno prisiljavaju da slušaju neko kolegij koji ih ni najmanje ne zanima, predavanja su slušali samo oni koje uistinu zanima gradivo. Također ima i onih koji se sami školuju pa bi im bilo poprilično komplicirano uskladiti dosadna predavanja i posao.

Nitko od nas nije imao zamjerke, i da sad zaključujem ovu priču rekla bih da su svi živjeli sretno do kraja života, no ovo je tek uvod u žalosnu priču.

Došao je red na diplomski studij, tj. prvu godinu diplomskog studija, riječ je o onom slavnom 3 + 2 principu koji se opet samo na otprilike polovici hrvatskih sveučilišta i provodi. Tad su počele muke po Bolonji. Prvo što smo zamijetili jest da su ocjene postale… nerealne, iracionalne, žalosne… i to ne zbog NEznanja nego zbog nemogućnosti prilagođavanja na nerealni, iracionalni ”program visokog obrazovanja”.  Ispiti su poprimili oblik ”na zaokruživanje” tako da su oni snalažljivi mogli prepisivati a oni koji nemaju prepisivačkog dara i sreće mogu eventualno slučajno pogriješiti i umjesto A zaokružiti C. Svoje znanje sad prikazuješ preko A, B, C i D, knjige se uče na pamet, riječi bez značenja ulaze u glavu, bitno je da se prepozna redoslijed riječi.  Razmišljanje i komentiranje onog o čemu se uči palo je u zaborav, i ostalo u vremenu kad se moglo svojim riječima opisati što je pjesnik htio reći.

Ocjene, one nerealne, iracionalne, lažne, susrele su se s terminom ”Gaussova krivulja” koji kaže da 10% najboljih studenata može imati ocjenu odličan, a svi ostali po niže ocjene, i to samo određen postotak studenata može imati vrlo dobar, dobar ili dovoljan. Koliko je realna ta krivulja? Koliko je realno da na nekom lakšem kolegiju samo 10 % studenata ostvari broj bodova dostatan petici? Procijenite sami. Ovo je najbolji način za demotivaciju studenata, ubaciti im ocjene u sistem bodovanja koji je nerealan.

Osim glasovitog Gaussa, studente muči i problem redovnog pohađanja nastave. Primorani smo slušati i dosadna predavanja unatoč  tome što bi u tom trenutku možda radije bili na nekom produktivnijem mjestu. Neka gospoda lako riješe taj problem da ih drugi jednostavno zapišu na listu prisutnih, dok ostali smrtnici meditiraju i zijevaju na nastavi. Nisu svi dokoni sjediti na satu koji ima jednaku važnost kao i predavanje o problemu krumpirove zlatice u poljoprivredi. Neki se sami školuju tako da bi im puno više koristilo da 8 sati provedu na poslu nego na fakultetu. Redovno pohađanje nastave koje je pritom uvjet za izlazak na ispit, jedan je od najvećih nedostataka Bolonje. Osobno znam primjere studenata koji su izgubili godinu radi smrtnog slučaja u obitelji ili bolesti, naime nisu bili u mogućnosti prisustvovati većem djelu nastave i izaći na obavezni kolokvij radi čega su izgubili dodatne bodove i nisu imali priliku proći ispit tj. kolegij. Nemilosrdna Bolonja ne poznaje ni bolest ni smrt. Na predavanja i kolokvije koji su uvjet za ispit dolazi se i s gripom, i glavoboljom, balav, u sreći i tuzi, kad je snijeg metar i pol ili kad sunce prži na 35 stupnjeva.

Ne kažem da je sve negativno, ima dobrih stvarčica koje je za sobom povukla Bolonja, ali uistinu ih je manje od ovih lošijih.

Ruku na srce, moram priznati da je većina profesora uvidjela probleme koje nam je donijela Bolonja. Tu smo svi suglasni. Ipak ljudi imaju srca, tako da su odlučili naći zajednički jezik s studentima i pokušati će promijeniti na bolje ovaj sadašnji način studiranja.

Ostaje nam nada da će generacije iza nas, s nekom visokoškolskom reformom imati više vremena od starijih kolega … za zabavu, posao, ili neke druge aktivnosti osim studiranja.