Foto: press materijal
Odgovarajući na pitanje kada pišemo, odnosno, kada ne pišemo
o sebi, Urban je u razgovoru s Vladimirom Šagadinom u omladinskom kulturnom
centru Palach kazao kako uglazbljeni tekst zbog svoje izvođačke prirode mora
uvijek imati u sebi nešto autobiografskoga.
“Bit je da u pjesmi na neki način preneseš što vjernije
ono što nosiš u sebi i, koliko se ljudi s time nađe, toliko je ta pjesma
uspješna. Kad bi u emotivnom energetskom smislu prenosio potpunu fikciju, tko
bi se uopće našao u nekoj pjesmi?”, pojasnio je Urban.
Već dok piše, pjesme odmah izvodi u glavi, rekao je, imajući
na umu da taj autobiografski element i njegova poruka sa svakom izvedbom u živo
može dobiti drugačiju konotaciju, jer “neke pjesme svoju priču završe tek
kad se čuju zajedno s bendom i glazbenom podlogom”.
“U glazbi nekad nešto napišem svjesno znajući da ću u
izvedbi te pjesme moći to svaki put proživjeti na neki drugačiji način ili
unijeti nešto novo u nju”, kazao je Urban.
Što je stariji pokušava što više toga naučiti, pokušava
“sa sobom biti na ti, biti puno točniji, vrjedniji, iskreniji”,
napomenuo je nadalje: “Sve više pazim što radim, tako da sam na neki način
sam siguran u to što sam napravio, da sam ispunio zadatak koji sam si zadao, da
sam neku fiks ideju koju sam imao uspio realizirati na način da sam
zadovoljan”.
Govoreći o “političkom sustavu koji nastupa kada ostaje
sam sa svojom djelom”, koliko je “krvoločan” prema samom sebi
kad se nađe sa svojim gotovo finalnim proizvodom, Ferić je istaknuo da je
njegov odnos prema njegovu pisanju “parlamentarna diktatura”.
“Kad misliš o svojem tekstu, uvijek postoji ono ‘za’ i
ono ‘protiv’; kad misliš o knjizi koja je tek gotova i ide u tisak, znaš što je
tebi ‘za’ i što je tebi ‘protiv’ ali protiv čega nekako nisi mogao u tom
trenutku”, rekao je.
Sve što pisac napiše – svaki zarez – “može se vratiti i
istovremeno te posjeći po leđima, jednako kao što može biti i nešto
lijepo”, napomenuo je, a “kad prođe deset ili 20 godina, opet imaš
taj parlamentarni dijalog o tome što prihvaćaš a što ne, i naravno, ovisno o
tome da li je jugovina, koje je godišnje doba, kako se osjećaš, nekad misliš da
sve to ništa ne vrijedi, dok ti se u drugome trenutku čini da možda nije ni
tako loše”, dodao je pisac.
Biografije
Zoran Ferić (1961.) jedan je od najčitanijih suvremenih
hrvatskih prozaika. Za svoj je rad primio brojna priznanja, među kojima nagradu
Ksaver Šandor Gjalski 2000. i nagradu Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo
2001. i 2012. godine. Djela su mu prevedena na engleski, njemački, poljski,
slovenski i mađarski. Autor je knjiga “Mišolovka Walta Disneya”
(1996.), “Quattro stagioni” (1998.), “Anđeo u ofsajdu”
(2000.), “Smrt Djevojčice sa Žigicama” (2002.), “Otpusno
pismo” (2003.), “Djeca Patrasa” (2005.), “Kalendar
Maja” (2011.)i “Na osami blizu mora” 82015.). Izdavačka kuća
Profil objavila je 2007. njegova sabrana djela pod naslovom “Simetrije
čuda”. Živi u Zagrebu, gdje predaje hrvatski jezik i književnost u
gimnaziji.
Damir Urban (1968.) nagrađivani je glazbenik i jedna od
najbitnijih ličnosti hrvatske alternativne scene. Višestruki je dobitnik
nagrade Porin, 1996. godine za najbolju vokalnu suradnju za pjesmu “S
dlana Boga pala si”, te za produkciju godine, zatim za album godine i
najbolji album alternativne rock glazbe za album “Žena dijete”. Taj
se album smatra remek djelom hrvatske glazbe i jednim od deset najboljih albuma
desetljeća. Nagrađen je sa šest rock nagrada Crni mačak. Dobio je i Porin za
album Urban & Hauser. Za album “Otrovna kiša” dobitnik je nagrade
SFERA 1997. godine, u kategoriji za posebno ostvarenje. Dvije godine kasnije,
osvojio je i Nagradu grada Rijeke, te nagradu medija za najbolji rock vokal.
Podijeli na društvenim mrežama