Zumba, zumba maškare

Volim tu
dječju nevinost u pogledu na svijet. Klinci vide istinu s neke svoje, svjetlije
strane, njima je život uvijek šaren i lijep. A onda prođu kroz školu odraslih i
njihova percepcija svijeta postaje polako programirana verzija fašnika. Maska
za ulicu, maska za posao, maska za prijatelje, maska za neprijatelje. Tisuću
lica, a niti jedno pravo.

Tko je dimnjačar sa slike? Kakvo je njegovo
pravo lice?

Pokušavam
doprijeti do njegovog istinskog lika, ali najprije skidam sa sebe kostim
vječitog ratnika u kojemu gori neprestana
želja da put do istine razgrne mačem. Osjećam tu vlastitu borbenu masku kao zgusnutu
energiju misli koja mi se skuplja u solarnom pleksusu. Guši me i ne osjećam se
dobro. Čekam da olakša i spuzne s mene.

Trenutak
svjesnosti u statusu promatrača i ona polako kopni. U stanju sam duševnog olakšanja
koje mi otvara novi pogled na čovjeka u crnom. Više u njemu ne vidim prijetnju.
Postajem nekako ravnodušan, kao da sam iskoračio iz jednoga svijeta u drugi.

Kakav predobar
osjećaj. Ta magijska teleportacija duha čini me slobodnim. Sada već svjesno
mijenjam svoj vlastiti lik i počinjem se igrati sa stvarnošću, nevezan za
različite uloge, tuđe i osobne.

U tom
trenutku sjetim se jedne budističke priče o Purni, učeniku Gautama Buddhe koji
je želio napustiti samostan i poći u svijet. Prije nego mu udjeli blagoslov
Učitelj ga upozori:

“Purna, svijet je opasno mjesto, tamo
te čekaju okrutni ljudi. Mogli bi te povrijedi.“

Ovaj se
zamisli, i poslije nekoliko trenutaka blaženo progovori:

„Ne brinem
Učitelju, jer to su dobri ljudi, kada me samo vrijeđaju riječima, a ne tuku me
batinom.“

„Ali mogu
te i udariti.“

„Neka me i
udare, to su dobri, plemeniti ljudi, koji me samo tuku, ali me ne žele ubiti.“

„A što ako
te ipak pokušaju i ubiti?“

„Ne plaše
me takve prijetnje, to su dobri milosrdni ljudi koji me samo oslobađaju patnji ovoga
tijela prepunog gadosti.“

Učitelj se
osmjehne i reče:

 „O Purna, slobodni, sada si spreman otići u
svijet, tebi se ništa ne može dogoditi.“

Ovo je
tipična priča o slobodnom čovjeku, koji u raznim ljudima umije prepoznati masku,
vjerujući da se iza svake od njih krije neka sasvim drugačija osobnost. Djeca,
taj božanski dar nose u svojoj dobroćudnoj, neiskvarenoj prirodi. Možda je to i
jedini put da se osjećamo slobodni – prihvatiti svijet kao veliki karneval
zamaškaranih ljudi koji iz stotinu različitih razloga (a najčešće iz nekog
straha) samo kriju svoja prava, istinski ljudska lica?

Kad je već
bal, neka onda bude maskenbal.